Pakao droge

Do osamdesetih godina ovoga stoljeća zlouporaba droga postala je svjetski problem. Nabava ilegalnih droga, kao i potražnja za njima, povezane su s duboko ukorijenjenim društvenim i gospodarskim problemima, što otežava svako dugoročno rješenje.

Pakao droge

Zlouporaba droga znači uzimanje droga u ilegalne, dakle nemedicinske svrhe, poglavito ako je to povezano s navikom ili ovisnošću. U većini takvih slučajeva droga je stimulans koji nadvladava depresiju i na umjetni način stvara dobro raspoloženje i samouvjerenost. Ovisnost se, međutim, može pojaviti i uzimanjem sredstava za smirenje.

Uzimanje droga može biti vrlo opasno. Kad se uživaju u većim količinama, neke droge izravno ugrožavaju zdravlje – a za ovisnost je svojstveno da su za postizanje ‘higha’ stalno potrebne sve veće doze. Droge stvaraju umjetni optimizam kao i iluziju moći, što ugrožava sposobnost rasuđivanja, bilo da je riječ o poslovnim odlukama ili o upravljanju automobilom.

U praksi je najopasnije što uživatelj može ostati bez novca za realizaciju svakodnevne potrebe, zbog čega često ‘otpadne’ u svijet ulice, gdje se može živjeti samo od kriminala ili prostitucije. Tada uživatelj droge ne postaje samo nesretan čovjek nego i socijalni problem. Bez obzira na njihove posljedice, neke su droge društveno prihvatljive.

Alkohol, nikotin u duhanu te kofein u kavi i čaju – sve su to droge koje mogu stvoriti ovisnost kod ljudi koji ih uživaju. Što jasnije biva da pušenje šteti zdravlju, to i kampanje protiv pušenja bivaju sve žešće, a vožnja pod utjecajem alkohola strogo se kažnjava zato jer njegovo uživanje uzrokuje teške prometne nesreće. Ipak se smatra da je odluku o pušenju i pijenju najbolje prepustiti samim pojedincima.

Tomu u prilog govori i američko iskustvo s prohibicijom (zabranom alkoholnih pića), kojom nije postignut željeni učinak: za ‘ludih dvadesetih’ milijuni ljudi kršili su zakon pijući alkohol, a organizirani je kriminal profitirao upravo na zabranjenim žestokim pićima.

Država je na koncu zaključila da je mnogo bolje legalizirati i regulirati proizvodnju i prodaju alkoholnih pića nego ih gurati u podzemlje. To je potaknulo razmišljanja da bi trebalo legalizirati i ‘lake’ droge, primjerice marihuanu, budući da je puše milijuni ljudi, a nije nepobitno dokazano da su zbog toga postali ovisnicima ili da im ona narušava zdravlje.

Međutim, u većini zapadnih zemalja (osim u Nizozemskoj) vlasti su odbacile to gledište i pojačale napore u suzbijanju prodaje i uživanja droga. Svoje su zagovaratelje stekle čak i halucinogene droge poput meskalina i LSD-a – koje mijenjaju percepciju konzumenta – i to osobito 1960-ih i koncem 1970-ih godina, kad su bile u modi.

Tvrde droge

Rasprave o tome utihnule su 1980-ih, kad su se počele široko trošiti mnogo djelotvornije ‘tvrde’ droge, s puno očitijim razornim djelovanjem. U prvi se trenutak činilo da glavna opasnost prijeti od heroina, bijeloga praška priređena iz opijskoga maka. U 19. stoljeću derivati opija, primjerice laudanum i morfij, široko su se upotrebljavali za ublažavanje bolova i prodavali bez recepta.

Vjerojatno je zbog njihove kućne ‘medicinske’ primjene bilo mnogo slučajeva slučajne ili neprepoznate ovisnosti, a poznati ovisnik bio je i slavni engleski pjesnik Samuel Taylor Coleridge. Nasuprot tomu, narkotička svojstva opija bila su dobro poznata – što, međutim, nije spriječilo Veliku Britaniju da uđe u zloglasne ‘Opijumske ratove’ 1840-ih i 1850-ih godina, kojima je cilj bio prisiliti Kineze na uvoz golemih količina te droge iz britanske Indije.

Raste ponuda

Heroin je otkriven 1874, a nekoliko godina prije no što je uočeno koliko je opasan uzimao se kao sedativ. Ovisnost o heroinu u SAD-u bila je poznata još prije Drugog svjetskog rata, mada je njome bila zahvaćena tek neznatna manjina pučanstva. Za demoralizirajućeg Vijetnamskog rata krajem 1960-ih i početkom 1970-ih, među američkim se vojnicima proširilo uživanje droge, a kad je u Ameriku počelo dolaziti sve više heroina iz Azije, problem je poprimio alarmantne razmjere.

Droge i atletičari

Vrhunski atletičar Ben Johnson (r. 1961) jedan je od primjera zlouporabe droga, ali bez ovisništva. Johnson je rođen na Jamajci i u petnaestoj je godini života emigrirao u Kanadu. Tu je postao vodeći sprinter, a na Olimpijskim igrama 1988. oborio je rekord u utrci na 100 metara. Pretrage su, međutim, pokazale da on svoju pobjedu zahvaljuje steroidima – drogama koje mogu poboljšati rezultate – pa mu je naslov oduzet. Godine 1991. dopušteno mu je da se ponovno uključi u međunarodni sport, ali mu je drugi prekršaj, godine 1993, zauvijek zapečatio karijeru.

1980-ih u SAD-u, a kasnije i u zapadnoj Europi, pojavila se još ubojitija droga, novi derivat kokaina. Kokain se pripravlja iz lišća biljke koke, a poznat je još od konca 19. stoljeća te nije, kao ni heroin, odmah prepoznat kao ovisnička droga (pa je čak bio i jedan od sastojaka prve Coca-Cole).

Šezdesetih godina počeo ga je uživati velik broj bogataša i pomodara, ali je velika opasnost od te droge uočena tek kad su je počeli proizvoditi u jeftinom obliku – ‘kreku’ (crack) – koji se mogao i pušiti. Heroin se proizvodio u dva daleka granična područja, u ‘Zlatnom polumjesecu’ (Afganistan i Pakistan), te u ‘Zlatnom trokutu’ (Tajland, Laos i Burma).

Kokain se uglavnom uzgajao u Boliviji i Peruu, a prerađivao u Kolumbiji, gdje su narko-karteli stekli silnu moć. Krijumčarenje je postalo unosan posao širom svijeta, a velika dobit ostvarivala se na svakom koraku, od transportiranja s plantaže pa sve do afirmacije maloprodaje (‘dilanja’) na ulici. Ta je trgovina bila toliko isplativa da zločinačke organizacije koje su njome upravljale, u obrani svojih interesa, nisu prezale ni od ubojstava svojih suparnika.

Epidemija droga

Godine 1986. u SAD-u se počelo govoriti o epidemiji kreka, a ta je droga postajala sve poznatija i u Europi. Vlade su počele odvajati sve veća sredstva za borbu protiv droga, ali je zbog silne složenosti problema napredak bio spor.

Tako bi se, primjerice, uhićenjem svih konzumenata i ovisnika postiglo vrlo malo – a znatno bi se opteretio policijski i kaznionički sustav – ako ih se pritom ne bi moglo i uvjeriti da se okane te navike. Propagandnim i savjetodavnim kampanjama donekle se uspjelo uvjeriti ljude da izbjegavaju droge ili da ih se odreknu, ali je ukupni broj uživatelja unatoč tome nastavio rasti.

Pritom su osobito ugroženi mladi ljudi. Poznato je da je adolescencija doba emotivnih teškoća koje ponekad uzrokuju nepredvidljivo ponašanje. Osim toga, zlouporabu droga potiče i beznađe koje proizlazi iz siromaštva u gradovima, slabih izgleda za zaposlenje i drugih društvenih zala.

Nedostatak perspektive posebno je obeshrabrivao mladež na Zapadu, zbog afirmacije kulta uspjeha i sklonosti da se vrijednost čovjeka pretežno mjeri njegovim materijalnim postignućima.

Često se navodi još jedan uzrok rasta opasnosti od droga i drugih društvenih problema, a to je navodni slom sustava vrijednosti koji se očituje u povećanom broju razvoda brakova, opadanju roditeljskog autoriteta i na razne druge načine.

Stoga se čini da će učinkovitom hvatanju u koštac sa zlouporabom droga vjerojatno morati prethoditi temeljite društvene, gospodarske i moralne promjene, koje će biti vrlo teško provesti.

Suzbijanje ponude

Sprječavanje prodaje droge uhićenjem ‘dilera’ ili zapljenom pošiljaka pri njihovu ulasku u zemlju mnogo je praktičnije rješenje. Za tu se svrhu odvajaju sve veća sredstva, a postignuti su i dobri rezultati. Međutim, opći opseg trgovine drogom nastavio je rasti. Zatvori su postali puni sitnih kriminalaca, što je samo otežalo posao čuvarima zakona; osim toga, stalno su pridolazili novi prodavači, a oni koji su upravljali tom trgovinom uglavnom su izmicali pravdi.

U trgovini drogom najviše zabrinjava činjenica što su zločinci koji se njome bave stekli toliko bogatstvo i utjecaj da ponekad uspijevaju potkupiti policiju i manipulirati pravnim sustavom. Krijumčarenje se teško sprječava jer zaštitna služba ne može nadzirati sve granične prijelaze u velikim zemljama, na primjer u Sjedinjenim Američkim Državama, niti pregledati svakog od milijuna ljudi što ulaze u zemlju ili iz nje izlaze.

Zahvaljujući golemoj dobiti koju ostvaruju, trgovci drogom mogu si dopustiti i velike gubitke (primjerice zaplijenjenu pošiljku vrijednu milijune dolara), bez bojazni da bi ih to moglo omesti u daljnjem poslu. Jedna od mogućnosti o kojoj se raspravlja u borbi protiv zlouporabe droga na Zapadu bila bi legalizacija droga, to jest dopuštanje njihova slobodnog uvoza i prodaje.

U tom slučaju droge više ne bi bile u rukama kriminalaca pa oni više ne bi poticali njihovo širenje. Osim toga, bile bi jeftinije, pa njihovo trošenje ne bi ovisnike tjeralo u kriminal. I napokon, budući da bi bile podložne farmaceutskim standardima, bile bi čiste i manje opasne po zdravlje. S druge pak strane, vjerojatno bi upravo te prednosti dovele do golemog porasta potražnje za legaliziranim drogama i uzrokovale prave ‘epidemije’.

Iako neke vlasti naginju legalizaciji, to se u bliskoj budućnosti vjerojatno neće dogoditi. Suočene s opasnošću od droga, mnoge vlade troše sve više novca na kampanje upozoravanja i uvjeravanja, kao i na oštrije provođenje zakona. Pritom rezultati nisu uvijek vidljivi. Tako je, primjerice, u SAD-u taj problem postao tako ozbiljan da je Bushova uprava 1989. odlučila ‘objaviti rat’ trgovini drogom.

Kraljevi droge

U novoj američkoj politici najvažnija je ideja da se ta opasnost osujeti na samom izvoru, u zemljama u kojima se droga proizvodi i prerađuje. Budući da se vlade takvih zemalja često boje moći lokalnih ‘kraljeva droge’, Sjedinjene Američke Države pomagale su lokalne vlade šaljući im stručnjake iz Agencije za droge, novac i vojnike, što je obećavalo uspjeh.

To je brzo provedeno u Kolumbiji, u kojoj je narko-kartel Medellin organizirao terorističke napade velikih razmjera na državne vlasti. Čini se da su početkom 1990-ih kolumbijske vlasti u tome donekle i uspjele, iako je teško reći hoće li taj uspjeh imati i trajne posljedice.

Međutim, u zemljama u kojima se uzgajaju mak i koka, problem je bio mnogo složeniji. Uzgajivači su bili siromašni seljaci, pa iako se nitko od njih nije obogatio prodajom sirovina za droge, ipak su njihovim uzgojem zarađivali mnogo više nego uzgojem drugih kultura. Biljke su često uzgajane u zabitim krajevima pa su vlasti teško nalazile polja, a osim toga, tu je trgovinu bilo teško kontrolirati jer su državni službenici bili podmićivani.

Alternative

SAD i Ujedinjeni narodi napravili su stoga planove za dotiranje uzgoja drugih kultura u Aziji i Južnoj Americi. No takvo ‘uplitanje’ nije uvijek bilo popularno. Tako su, primjerice, Sjedinjene Američke Države 1992. odlučile dati 190 milijuna dolara za alternativne projekte razvoja u Boliviji, ali je dolazak američkih vojnika izazvao provalu protuameričkih osjećaja, što je ugrozilo i sam plan.

U Srednjoj Americi situaciju je otežala i bojazan od ‘američkog imperijalizma’ pa su se države suglasile da djeluju udruženo, ali bez pomoći SAD-a. Američko svrgavanje i otmica panamskog diktatora Manuela Noriege pokazali su da takve bojazni nisu sasvim neutemeljene.

Noriega je zbog trgovanja drogom osuđen na 40 godina zatvora u američkoj kaznionici. Osim toga, američki je Vrhovni sud odbio osuditi takvo otimanje stranih državljana. Kasnije su otmica meksičkog trgovca drogom i njegovo izvođenje pred sud naveli Meksiko da sa Sjedinjenim Američkim Državama prekine suradnju u borbi protiv droga.

Danas se problem pojavljuje i u bivšem Sovjetskom Savezu, gdje je porast proizvodnje i potrošnje droga stvorio nove socijalne probleme i moćne ‘kraljeve droge’. Uz bijedu, brojne socijalne probleme i međunarodni kriminal nije moguće naći brzo i lako rješenje problema trgovine i uzimanja droga.