⦿ - Tajna stigme
Među najčudnijim pojavama koje su se ikad dogodile, svakako su tvrdnje stotinu kršćana da su im se na tijelu spontano otvorile Kristove rane. Nije jasno jesu li te rane, ili stigme, nanijeli sami ili su one doista djelo Božje…
Admin
Kada kažemo da osoba nosi stigmu krivnje ili neuspjeha, doista znači da je obilježena posebnim iskustvom. U tjelesnom smislu, stigma je znak ili pečat urezan ili spaljen na koži. Mnoge kulture služe se stigmatizacijom ili ožiljcima u ukrašavanju tijela, kako bi obilježili pripadnost plemenu ili društvenoj skupini ili označili robove i zločince.
U kršćanskoj vjeri stigma ima posebno značenje: odnosi se na krvarenje rana koje se obično pojavljuju na istim mjestima – glavi i stopalima, boku i čelu te na ramenima i leđima. Podrijetlo tih znakova povezano je s ekstatičnim iskustvom Muke Kristove, a rane odgovaraju ranama koje je pretrpio Isus Krist kada je mučen i pribijen na križ.
U poslanici Galaćanima, koja se nalazi u Novom zavjetu, apostol Pavao napisao je da nosi stigme Kristove na svojem tijelu. Pritom je mislio na rane koje je pretrpio na svojoj misiji širenja Kristove riječi.
Prvi stigmati
Prvi dokazani slučaj spontane stigmatizacije bio je slučaj svetoga Franje Asiškog (oko 1181-1226), utemeljitelja franjevačkoga redovničkog reda. Sredinom rujna 1224. svetac se povukao u osamu na La Vernu u blizini Arezza u Toskani, gdje je postio i molio. Ukazao mu se raspeti anđeo. Duboko dirnut počeo je meditirati o Muci Kristovoj te je primijetio kako se na njegovoj koži pojavljuju znakovi raspeća. Ostatak života pokušavao je sakriti rane od svoje braće, ali mnogi su ih vidjeli u trenutku njegove smrti, dok je gol ležao na zemlji.
Prema bratu Eliasu, glavnom svećeniku mladoga reda, stigme su imale oblik rana od čavala na obje ruke i stopalima. Tommaso da Celano, autor prve službene biografije svetoga Franje, govorio je o čavlima koji su mu probijali tijelo, a koji su bili od njegova mesa.
Franjevci su dugo naglašavali jedinstvenost stigma svetoga Franje, a Katolička crkva je uzvratila oprezno. Ipak, bilo je i drugih primjera stigmatizacije nakon svetoga Franje. Do danas ih je zabilježeno 320, i uglavnom je riječ o ženama.
U srednjem vijeku najslavniji slučajevi bili su Elisabeth Spälbeck, koja je umrla 1274. godine, dominikanski redovnik Gauthier iz Strasbourga (1324-1390) i Katarina Sijenska (1347-1380), koja je opisala svoje vizije ekstaze u takozvanom Razgovoru, Knjizi Božanske providnosti.
U suvremeno doba najslavniji su slučajevi Therese Neumann (1898-1962) iz njemačkog Porajnja te talijanskog redovnika, oca Pija (1887-1968).
Skriveni razlozi
Gotovo svi slučajevi stigmatizacije imaju neke zajedničke crte. Rane se pojavljuju u pravilnim intervalima određenih dana, uglavnom petkom, a ponajviše na Veliki petak. Obuzeti vjerskom ekstazom, stigmatizirani prolaze kroz stadije Muke. Katkada oponašaju prizore patnje ili ih podrobno opisuju. Rane se ne inficiraju, ali ostaju otvorene i ne reagiraju na liječenje.
Znanstvenici i stručnjaci dali su brojna objašnjenja za stigmatizaciju. Neki to doživljavaju kao običnu prijevaru, a drugi kao posljedicu histerične neuroze. Ipak, neki vjeruju da je riječ o psihofiziološkom mehanizmu: zbog opsjednutosti vjernika Mukom može doći do transfera raspeća iz misli u tjelesni proces. Unatoč suzdržanosti, Katolička crkva priznaje da je Bog možda iskoristio osobnu predispoziciju za stigmatizaciju.
