⦿ - Zašto ne razumijemo Japance?

⦿ - Premda mu je gramatika jednostavna, japanski općenito slovi kao najteži jezik na svijetu jer u njemu nisu toliko važne izgovorene riječi koliko emocionalan sadržaj skriven u njima...

⦿ - Zašto ne razumijemo Japance?

Američki vojnici koji su nakon Drugog svjetskog rata ostali u Japanu uvijek su iznova doživljavali neuspjeh kad su pokušali primijeniti teškom mukom svladani japanski jezik. Nerijetko bi se čak i strašno osramotili. Zašto? Većinu pojmova i riječi naučili su od svojih japanskih prijateljica, no u Japanu u načinu govora i izboru riječi postoje značajne razlike među spolovima. Velik broj izraza rabe samo muškarci, dok drugi pripadaju isključivo ženskom spolu.

Sklad prije svega

Unatoč činjenici da je gramatika jednostavna, svi stručnjaci prilično su jedinstveni u mišljenju da je japanski jezik najteži jezik na svijetu. Zapadnjak razmišlja logički, a Japanac intuitivno. Kod Zapadnjaka se sve svodi na to da sugovorniku jasno da do znanja o čemu se razgovara, dok Japanac prije svega želi sačuvati svoj sklad i sugovornike zaštititi od gubitka ugleda. Drugim riječima, kod Zapadnjaka se sve svodi na pojedinca, dok je Japancima važan duh zajedništva.

Život Japanaca određuju nekoliko stotinama godina stare tradicije. Ceremonija čaja (chanoyu), koju svečano obavlja gejša, jedan je od vrhunaca japanske kulture. U tom skladu prostorije, vrta, cvjetnih i slikovnih ukrasa može sudjelovati najviše pet osoba.

U raznim su se narodima provodila ispitivanja o najvažnijim životnim vrijednostima: 27.6 posto Japanaca izjasnilo se za emotivne odnose s drugim osobama, dok se, suprotno tome, samo 7.9 posto Nijemaca opredijelilo za iste vrijednosti. Taj duh zajedništva, to negiranje pojedinca, potječe, smatraju povjesničari, još iz ranog japanskog društva – i to zbog uzgoja riže. Samo ako je bila složna i držala se na okupu, seoska je zajednica u planinskom kraju mogla sadnice riže opskrbiti potrebnom količinom vode.

Možda razlike u razmišljanju potječu i od rada mozga. Kod Japanaca je lijeva polovica mozga, u kojoj se nalazi i središte za govor, zadužena za obradu zvukova poput smijeha ili plača, životinjskog glasanja, žuborenja valova ili pljuštanja kiše, dok se mehanički zvukovi, odnosno oni nastali slučajno, obrađuju u desnoj polovici mozga. Kod ostalih je naroda obrnuto.

Tajna pisma

Posebno osjetljivo područje jesu slovni znakovi. U japanskom se usporedno koriste tri različita pisma. Japanci su još u 7. stoljeću počeli pisati rabeći kineske znakove, među njima i najmanje dvije tisuće tzv. kanji znakova. Da bi zadovoljili posebnosti svoga jezika, Japanci su uz kinesko znakovlje razvili još i vlastita slogovna pisma hiraganu i kataganu. Nerijetko se u istoj rečenici pojavljuju sva tri pisma, a katkad se spajaju čak i pojedine riječi.

Pismo katagana rabi se za riječi preuzete iz drugih jezika. Tako, primjerice, zahvaljujući engleskom jeziku, Japanci i imaju riječ sando  (engl. sandwich) ili kurimasu (engl. Christmas, Božić), a iz francuskog jezika stigla je riječ oodekoron (eau de Cologne, kolonjska voda), iz njemačkog arubaito (arbeiten, raditi), doduše ponešto izmijenjenog značenja: arubaito znači studentski honorarni posao.

Ako se želi izraziti ljubaznost i poštovanje, japanski je bez sumnje po tome na prvom mjestu u svijetu. Posebne se riječi pritom ne biraju samo za odnose između muškaraca i žena.

Na koga se odnosi?

Različiti se izrazi i oblici rabe kad je sugovornik starija osoba ili pretpostavljeni, baš kao što se posve drukčiji koriste pri obraćanju bliskom prijatelju i djetetu. Za glagol ‘naljutiti se’ Japanci imaju tri različita izraza. Ako skromno govore o sebi, rabe oblik ‘orimasu’. Ako nepristrano pričaju o nekome, upotrijebit će riječ ‘imasu’, a ako je pak riječ o osobi o kojoj valja govoriti s poštovanjem, prikladna će riječ biti ‘irashaimasu’.

Da ne znači uvijek da

Prelistavajući japanski rječnik naići ćemo na riječ ‘hai’ koja znači ‘da’. No, time nismo baš ništa doznali. Da u japanskom jeziku ni izdaleka ne označava slaganje ili prihvaćanje, nego samo potvrdu da se sugovornika razumjelo.

Jedan je njemački učenik u Japanu doživio sljedeće: kad je svoju razmjensku majku upitao bi li se zajedno mogli odvesti u nabavku namirnica, ona mu je odgovorila s ‘hai’.

Požurio se presvući, ali kad se vratio na istom ju je mjestu zatekao još nespremnu. Uskoro je saznao da se njezin suprug toga jutra odvezao jedinim obiteljskim autom, dok je drugi bio na servisu. Naime, njegova je razmjenska majka razumjela pitanje i stoga je na njega odgovorila s ‘hai’.

Japanci na sve moguće načine nastoje izbjeći jasno i čvrsto ‘ne’ (‘iiee’) jer bi to moglo narušiti sklad. Katkad to dovodi i do nesporazuma u diplomatskim komunikacijama. Amerikanci su početkom 1970-ih godina htjeli dobiti olakšice na uvoz svojih proizvoda. Tadašnji je japanski premijer Kakuei Tanaka na to ljubazno odgovorio s ‘hai’, ali se kasnije jasno pokazalo kako je to ‘da’ zapravo značilo ‘ne’.

Japanski psihijatar Takeo Doi u svojoj je knjizi pokušao malo približiti skrivene kutke japanske duše. Tako je, primjerice, naveo američki izraz koji se upotrebljava za stolom ‘please help yourself’ (izvolite, poslužite se). Na njega je taj izraz uljudnosti imao sasvim suprotan učinak – premda upućen u prijateljskom duhu, njemu je zvučao poput ‘nitko ti neće pomoći!’ (doslovan prijevod s engleskoga bio bi: ‘molim Vas pomozite si sami’). A to je za japanskog domaćina posve nezamislivo.

Šutnja je zlato

Ako slučajnog prolaznika upitate ‘kakvo je vrijeme’, a on samo odgovori ‘pada kiša’ ili ‘sunčano je’, moglo bi se to shvatiti kao umišljenost. Stoga će Japanac radije odgovoriti: ‘Vjerojatno pada kiša’ ili ‘Nemate li ništa protiv, rekao bih da je sunčano’. U slučaju nedoumice, bolje je šutjeti. Stoga je šutnja u japanskome doista zlato.

Pažnja, ‘zamke’ vrebaju posvuda!

U Japanu vrijede posebna pravila ophođenja. Vrlo je važno da ih se svi pridržavaju, čak i stranci.

  • prvo pravilo vreba već na kućnim vratima. Kad ulazite u kuću, morate izuti cipele i obuti unaprijed pripremljene kućne papuče. Samo se u tim papučama smije hodati po kući. Krenete li u zahod, morate ih zamijeniti posebnim papučama namijenjenim samo za tu prostoriju;
  • mljackanje i srkanje tijekom jela uopće nisu nepristojni, nego naprotiv – znak ugode i zadovoljstva. Često će strance začuđeno upitati: ‘Uopće ne srčete! Jelo vam ne prija?’;
  • želite li započeti s jelom, samo kažete ‘itadikimasu’, što u prijevodu znači ‘ja jedem’. Pritom uopće nije važno jedu li ostali ili ne. Kad ste gotovi s jelom, kažete ‘gochiso sama deshita’;
  • jedete li rižu, morate obratiti pozornost da štapiće odložite sa strane i ne zabodete ih u rižu jer to Japance podsjeća na mirisne štapiće koje pale za pokojnike. A to onda donosi i nesreću;
  • – pri piću također postoje utvrđena pravila ponašanja. Nije pristojno kad si čovjek sam na(do)lijeva piće u čašu. To je, naime, zadaća susjeda za stolom. Ako više ne želite piti, kako biste izbjegli ponovno nalijevanje, u čaši ostavite nekoliko gutljaja pića;
  • alkohol se u veselom društvu ne može izbjeći. No, mi smo ionako poznati po tome da dobro podnosimo alkohol. Dakle, treba piti, ali umjereno. Stranac koji pijan hoda po ulici izgubit će dobar glas. Ako pak želi nazdraviti s ‘čin-čin’, bolje je da od toga odustane. Naime, na japanskom dječjem jeziku tako se kaže muški spolni organ;
  • u javnosti je strogo zabranjeno razmjenjivanje nježnosti. Čak se i držanje za ruku smatra nepristojnim;
  • posjetnice su vrlo važne, pa ih radi toga svatko treba imati u dovoljnoj količini. Posjetnica se uručuje s obje ruke, uz odgovarajući naklon. Posjetnica mora biti okrenuta tako da je osoba kojoj je uručujemo može pročitati. Također je se prima s naklonom i potom na isti način uručuje svoja;
  • i pri kupanju postoje određena pravila. Sapunjanje u kadi smatra se, primjerice, barbarskim! I sapunjanje i ispiranje obavlja se izvan kade i tek se potom ulazi u nju. Ali oprez! Voda je vrlo vruća, s temperaturom između 40 i 45°C;
  • tko ide u javni zahod, ne smije se čuditi što za žene i muškarce postoji samo jedan zajednički toalet. Pisoari se nalaze u prvoj prostoriji kroz koju žene prolaze ne obazirući se na muškarce koji obavljaju nuždu. A ženski je zahod obična rupa u podu, odnosno čučavac;
  • zahodi u domovima, međutim, nešto su sasvim drugo. Neki su od njih prava čuda visoke tehnologije. Senzori aktiviraju zahod, pali se posebna rasvjeta, čuje se glazba… Zahodska je daska zagrijana, a topa zrak suši vlažne dijelove tijela.